Странице

четвртак, 22. септембар 2011.

...


Hodala je tiho niz ulicu, kretala se kao letnji vetar nezno i nesmetano. Niko je nije primecivao, ljudi su prolazili pored nje, gurali je, ona nije reagovala. Bilo joj je sve jedno, nije osecala da se sudara sa ljudima. Ono sto oseca iznutra mnogo je jace i bolnije. Cesto je znala da se izgubi u svojim mislima, volela je da hoda po kisi i razmislja. Posle toga bi se osecala lakse, kao da je ceo teret nestao, ali ubrzo se vracao. Nije znala vise sta ce da sobom, sa svojim osecanjima…
Precesto je zivot stavljao pred raskrsnice na kojima je uvek bitno kuda ces dalje, nema ulica koje povezuju druge dve. Gresila je, polazila pogresnim ulicama i nije mogla da se vrati, morala je da nastavi dalje i izbori se sa tim. Sretala je i dobre i lose ljude. Od losih je naucila da ne treba pred svima da pokazuje svoje lice bez maske, iskoristice je. Dobre ljude je vodila sa sobom, ali im nije davala da se oni bore umesto nje. Njene odluke su i njena borba. Desilo joj se to da se nasla na velikoj raskrsnici, jedna ulica je bila jako mracna i treperujuce svetlo se naziralo tek jako daleko, izgledalo je kao mali svitac, znala je da ce je ta ulica odvesti na jedan isti put sa kog su je izgurali jaki vetrovi i losi ljudi. Druga ulica je bila svetla, lepa, sve je to bilo tu na samo korak, ali nije mogla da vidi u dubini ulice sta je ceka, nije znala kako se moze zavrsiti i na koje prepreke moze da naidje. Stajala je jako dugo na toj raskrsnici, nista se nije menjalo, niti se svetlo u mracnoj ulici pojacavalo, niti se bilo sta kvarilo u lepoj ulici…Napravi korak pa se vrati i tako vec duze vreme. Zna da je ono sto je boli i razara u onoj mracnoj ulici, ali nije sigurna da li moze stici do svetla i uhvatiti ga…

Нема коментара:

Постави коментар

Hvala na izdvojenom vremenu i svom komentaru :)